Unutar okvira

subota, 11.01.2014.

Ključni pojam br. 1 - Autopsija

Polona se probudila 12.1.2014. godine u 06:00 ujutro s vrlo uznemirujućom misli - točno za šest mjeseci navršit će 30 godina. Odjednom je od njezinog mozga do malog prsta na lijevom stopalu prošla munja spoznaje koja je zaboljela više od činjenice da će uskoro biti mnogo bliže smrti. Dlanovi su se oznojili, u grlu je zastala knedla veličine Slovenije, a na prsima je sjedio slon od 10 tona. "Za šest mjeseci imat ćeš 30 godina, a još uvijek si bez pravog posla, bez kuće, bez budućnosti. Ali... s dovoljno sala kojim bi se jedna četveročlana eskimska obitelj mogla hraniti mjesecima... ", rekla je Polona sama sebi, ustala potom s kauča svojih roditelja na kojem je spavala i nesvjesno, poput zombija, u potrganoj i ispranoj pidžami počela raditi - čučnjeve.

Polonina sjećanja iz djetinjstva većinom su bila vezana uz jednu stvar - hranu. I to ne bilo kakvu hranu, već onu koju nije smjela dirati ni jesti, o kojoj nije smjela ni razmišljati ili govoriti. To je bila hrana spremljena za goste, za radnike u vrijeme berbe, za mršave članove obitelji, za lijepe sestrične i bratiće iz grada. To su bile banane, naranče, francuske salate, domaće ljute kobasice, pohani pileći odresci, fine salame i naresci, ribe, prženi krumpirići, kolači svih vrsta, napolitanke, keksi, čipsevi... Sve je to, ali i više, gledala šutke kako se žvače i premeće u ustima drugih dok je u njezinom tanjuru uvijek bila kisela juha, komad mrkve i nekoliko komadića žute kašice. Fuj. Zbog te zabrane užitka u hrani koji je, kao za inat, bio dozvoljen cijeloj obitelji redovito je dolazilo do svađa između Polone i njezine majke i bake, pa čak i batina na Polonin račun. Dijete nikako nije shvaćalo zašto je se kažnjava dijetama, uskraćivanjima i bljutavim žgancima na mlijeku. Nikada nije udarila svoju mlađu sestru, nije psovala, nije krala žvake u trgovini poput ostale djece i imala je pet iz hrvatskog i matematike. Pa zašto se onda mamin gnjev obrušio na nju i učinio hranu tako bolnim iskustvom?

"Daj djetetu bar malo pohanca, baš mi je žao malene", govorile bi tete ustima punim piletine i pirea.
"Ne, doktor je zabranio... već je dvostruko veća od svih dječaka iz njezinog razreda", odlučno bi uzvratila mama, a Polona ljutito udarila žlicom po praznom tanjuru.
"Ma nema to veze, do srednje će se izdužiti i smršaviti, sad joj treba energije za rast", namigivao je tetak u Poloninom smjeru.
"Kakav vražji rast? Još malo i nosit će moju odjeću! Ne želim da mi dijete zovu 'Tenk'!", odbrusila je mama tetku i skinula smiješak s Poloninog lica.
"Kling-klang!", začuo se pad noža na pod.
"Tako je! Kad je moja Meri bila Poloninih godina, bila je mršava poput šibe. No dobro, onda je bio i drugačiji odgoj i nije bilo toliko slatkiša, a na stolu su bile samo juhe i variva od povrća. Meso se jelo samo na velike svetke, a kolači su se pekli samo za Uskrs i Božić... ", nabrajala je baka Nena, a Polona je znala u kojem smjeru će nastaviti razgovor. Već je imala iskustva u tome. Naime, bez obzira na rođendane, krštenja, vjenčanja ili blagdane, cijela je obitelj uz francusku salatu i svinjsko pečenje složno za stolom vršila autopsiju nad sirotom Polonicom. Nakon redovitog izvještaja njezine mame o trenutnom stanju na vagi i raznim metodama uskraćivanja "loše hrane", slijedile bi upute i savjeti članova obitelji kako se najbrže mršavi, što dijete smije jesti, a što ne, kako da se dijete navikne na kelj, odnosno kako da se neukusne namirnice pretvore u djetetu zanimljiv obrok. Tu bi Polona iz protesta odustala od ručka i ljutitim i teškim koracima odmarširala u svoju sobu, a uvijek bi netko iz obitelji osjećao potrebu da kaže: "Jeste li čuli, tako je jaka da se luster trese dok hoda po kući?", ne sluteći da će ta rečenica za 20 godina još uvijek odjekivati dnevnom sobom prilikom nesvjesnih ranojutarnjih čučnjeva i blagog škripanja lustera.

Oznake: mršavljenje, hrana, život, djeca